pokusavam objasniti ljudima da se nikada nisam bolje osjecao

"Rano ujutro smo krenuli u akciju i uspjeli uci, donekle, u njihovu teritoriju, medutim u toku akcije ranjen sam u nogu, a druga grupa koja je ucestvovala sa nama u akciji se povukla, tako da smo mi ostali u potpunom okruženju. Iza nas je bila livada, brisani prostor preko kojeg se nikako nismo mogli izvuci. Bilo je samo pitanje vremena kada cemo biti zarobljeni i ubijeni. Tada jednostavno nisam vidio izlaza iz te situacije, bio sam se vec pomirio sa smrcu i javio se svom bratu preko radio stanice opraštajuci se od njega. To su bili momenti koje nikada necu zaboraviti, mislio sam, zaista, da je to kraj, i odlucio da poginem, nažalost, tada ne u ime Allaha, ali ako bude opet prillike nadam se da ce biti u ime Allaha." Ovim rijecima, momak koji ce ime Igor Ražnatovic uskoro promijeniti u Hamza, kada se završi sva sudska procedura, kako sam kaže, opisuje momente koji su bili povod da u potpunosti promijeni svoje poglede na život, i vrati se Islamu. Igor je roden u Sarajevu, 3.augusta 1972. godine, u porodici gdje je otac bio crnogorac, pravoslavac, a majka muslimanka. Odgajan u duhu vremena rano se poceo baviti muzikom koja je uglavnom ispunjavala vecinu njegovog života,a prvi dodiri sa Islamom, kako nam je rekao dolaze od njegove nane Rahime.

"Sjecam se da sam sa nanom išao u begovu džamiju, mislim da je to bila 27 noc ramazana '89 ili 90', klanjao sam, tacnije gledao šta rade ostalli ljudi i oponašao ih. Nisam tada shvatao suštinu toga, ali mi je to ipak ostalo u sjecanju. Tek kasnije, rat i sva ta dešavanja u njemu su mi pomogli da shvatim. Sama ta situacija kada sam ranjen, taj bezizlaz u kome smo se našli nas certvorica, a možda još više cinjenica da je dragi Allah dao izlaz i iz takve situacije, jer prilikom smjene dana i noci koncanice na optikama svih oružja se gube, tako da su me uspjeli prenjeti preko livade na sigurno, biili su mi znak da ozbiljnije razmislim o pitanjima života i smrti.

Još jedan slucaj se desio na poznatom sarajevskom ratištu, na brdu Žuc, bilo nas je šest ili sedam u zemunici kada je nam je upala "stopedesetpetica" koja nije eksplodirala. Mi smo je bukvalno gledali kako se puši, i u tom trenutku mi je sinulo da može biti tempirna granata kojoj treba nekoliko sekundi da se aktivira. Odbrojavanje tih sekundi je bilo stravicno, bilo je tu i situacija koji b sada možda izgledale i smiješno, cudno je Šta strah radi od covjeka, samo cekaš da pukne i nema te više. Medutim Allah nije tako odredio i mi se živi i zdravi izvlacimo iz te situacije. Vec sljedeci ramazan odlucio sam da postim u znak zahvalnosti Allahu dž.š što me spasio u ta dva slucaja, kao i za more drugih koje su se svima dešavale u ratu. Zatim je sljedio drugi ramzan, pa treci i... ,a poceo sam klanjati kada mi je moj prijatelj Zenan donio kao hediju jednu sardžadu, koja mi je bila išaret šta treba da radim. S druge strane, i ljudi koji su bili sa mnom u jedinici mnogo su mi pomogli da shvatim Islam, nenametljivo, lijepim razgovorim zainteresovali su me da pocnem i sam citati i uciti Islam. Posebno su na nas uticali, kažem na nas jer su zajedno sa mnom u jedinici bili i moji drugovi iz benda, koji su se isto tako, hvala Allahu vratili Islamu, Kur'anski ajeti i hadisi, koji su u tim trenucima, zaista nama otvarali oci. A Allah je dao da i nakon rata dodem u kontakt sa ljudima koji ce mi pomoci da ucvrstim svoj iman." U daljnjem razgovoru Igor je govorio o tome šta je u Islamu kod njega ostavilo poseban pecat, i na prvom mjestu spomenuo kur'anski ajet "Allah nece opteretiti nikoga preko njegovih mogucnosti" i pravilo da sve što se dogada, dogada se Allahovom odredbom. "Te dvije stvari su mene, ustvari uvele u Islam, tako su se fantasticno uklopile da sam sve stvari u životu koje su mi se dogadale mogao krooz njih sagledati. Vjerujuci da me Allah nece opteretiti preko mojih mogucnosti sam sam sebi olakšao sve probleme i iskušenja koja su mi dolazila, dolaze i koja ce mi doci, jednostavno toje ono cega se sjeti kada mi bude teško. I vrenom je to jacalo onog drugog mene koji se bio negdje zagubio i sada se ponovo vraca, nadam se na pravi put. Ove dvije stvari su se kod mene u srcu uklopile i postale magnet oko kojeg su se sve ostale stvari iz vjere okupljale." S obzirom na porijeklo i porodicu Igorovo vracanje Islamu i nije baš naišla na veliku podršku, ali ni to ga nije pokolebalo, jer i samje rekao da nerazumije koja to stvar može covjeka natjerati da napusti pravi put. " U suštini od pocetk u sam sve stvari prihvatao odmah, kada sam procitao da je alkohol zabranjen za mene više nije bilo alkohola, tako je bilo i sa svim ostalim stvarima. Nisam se obazirao na to šta ce drugi reci, odlucio sam ostati cvrst na tome, ali uisto vrijeme pokuŠam da ljudima objasnim zbog cega je to tako. Pokušavam im objasniti da se nikad bolje u životu nisam osjecao." Danas je Igor oženjen, a supruga mu je ivona, katolkinja, za koji kako sam kaže moli Allaha dž.š da je što prije uputi na pravi put, i ima sina Mirana koji ima godinu i dva mjeseca Igor ili još bolje Hamza se žitav svoj život bavio muzikom i još uvijek se bavi, pa smo iskoristili priliku da ga upitamo da lipoznaje stav vecine Islamkih ucenjaka o tome. " Pa sigurna je da ja danas negledam muziku kao prije, ustvari kada sam prožitao knjigu Mali predznaci sudnjeg dana, u kojoj se na jednom mjestu kaže da je muzika zabranjena, i kada sam to procitao odlucio sam da ostavim muziku. Medutim, poslije sam razgovarao sa nekim efendijama i hafizima koje ne bi volio da poimence spominjem koji su mi rekli da ne bih trebao ostaviti muziku jer na taj nacin mogu pomoci nekim ljudima da pronadu istinu."